IZLOŽBE

Neizložena djela iz Ostavštine Antuna Motike, Zbirke umjetnina Grada Pule, 2. dio

Iz jedne mape…

Stilizirani bestijarij, portreti i figure

Nepresušno vrelo ostavštine Antuna Motike broji niz radova koji nikada nisu vidjeli svjetlo dana. Što ne čudi jer nisu ni stvarani kao reprezentativna djela. Većinom su to crteži, odnosno skice za skulpture i objekte u staklu, a to ih čini posebno vrijednim dijelom ove ostavštine jer nam daju rijetku mogućnost uvida u stvaralački tijek, razmišljanja i intimu unutar autorova ateljea.

U ovoj seriji neizloženih djela iz ostavštine Antuna Motike donosimo 20 stiliziranih crteža, nastalih u rasponu između četrdesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća, koji, na tragu avangardnih pravaca s početka 20. stoljeća, tematiziraju figuru, portret i životinjske motive, apstrahirajući ih kroz igru ugljena na papiru.

Izbor nudi već prepoznatljive autorove motive – tu su i nezaobilazni bikovi, od kojih neki, u gotovo futurističkoj maniri, djeluju poput skica za robotsku mašineriju, tektonski naglašavajući u svega nekoliko poteza svu njihovu masu i težinu, dok su drugi, pak, kao da su istrčali iz Boschovih kompozicija, u novom, suvremenijem ruhu. Tu je i niz studija za umjetničke objekte, od kojih jedni polazište pronalaze u ženskoj figuri ili aktu, drugi crpe motive iz svijeta faune, a cijela serija djeluje poput družine iz nekakvog filma fantastičnog nadrealizma.

Uvijek iznova oduševljava zaviriti u mape s crtežima Antuna Motike i ponovno se nadiviti tom osebujnom potezu koji s osnovnim crtačkim alatima, u svega nekoliko linija, umije motivu udahnuti život, a gledatelja povesti sobom u dvodimenzionalnu stvarnost crteža.

Kao što je već rečeno, i ovoj je izložbi namjera javnosti dati mogućnost uvida u brojne radove koji su dio ostavštine Antuna Motike, u revijalnom izdanju, bez ambicije njihove konceptualizacije. Mnogi od radova još čekaju na svoj red u ovoj seriji predstavljanja ostavštine te će u budućnosti, vjerujem, otvoriti prostor za različite koncepte i diskurze na temu stvaralaštva Antuna Motike, čijih smo brojnih djela baštinici upravo mi, žitelji njegova rodnog grada.

Ovaj vrijedan dio likovne baštine svakako zaslužuje sustavan program rada. U zakulisju Zbirke umjetnina to se već godinama upravo i čini. Nadgradnja, popularizacija i edukacija o ovoj građi, u smislu njezina sidrenja u svijesti svakoga od nas, dugotrajan je proces, a zadaća je još mnogo, što, naravno, i veseli.

Do novog susreta s Motikinim radovima uživajmo u ovima koji nam vragolasto namiguju sa zidova Gradske galerije, kao da poručuju: „Vidimo se uskoro, u nekom novom izdanju…”

Tina Širec Džodan

BIOGRAFIJA

Zdenko Krtić (r. 1959.) hrvatsko-američki je umjetnik i profesor emeritus umjetnosti na sveučilištu u Auburnu. Studirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a potom na Sveučilištu Cincinnati u Ohiju. Od 1988. godine živi i radi u Sjedinjenim Američkim Državama.

Njegov rad istražuje sjecišta memorije, politike, prirodne povijesti, izgrađenih okruženja, vremenskih utjecaja i drugih prirodnih fenomena, koristeći se crtežima, slikama, instalacijama i skenografijama. Djela su mu izlagana u muzejima i galerijama diljem zemlje i inozemstva te se nalaze u mnogim javnim i privatnim zbirkama.

Krtić je dobitnik brojnih stipendija i nagrada, uključujući stipendiju Vijeća za umjetnost države Alabama i Nagradu za izvrsnost u istraživanju Sveučilišta Auburn. Tri puta je bio gostujući umjetnik u prestižnoj Američkoj akademiji u Rimu. Njegov rad prepoznat je i od strane CNN-a kao dio posebnih online uredničkih priloga:

“911 - Deset godina poslije” i “Moć”.

https://www.zdenkokrtic.net/

BIOGRAFIA

Zdenko Krtić (n. 1959) è un artista e professore emerito di arte croato-americana presso l’Università di Auburn. Ha intrapreso gli studi di pittura presso l’Accademia di Belle Arti di Zagabria, perfezionando successivamente la propria formazione presso l’Università di Cincinnati, in Ohio. Dal 1988 vive e opera stabilmente negli Stati Uniti d’America.

La sua ricerca artistica indaga le intersezioni tra memoria, politica, storia naturale, ambienti antropizzati, l’azione degli agenti atmosferici e altri fenomeni naturali, esprimendosi attraverso il disegno, la pittura, l’installazione e la scanografia (scanography). Le sue opere sono state esposte in prestigiose sedi museali e gallerie, sia a livello nazionale che internazionale, e figurano in numerose collezioni pubbliche e private.

Krtić è stato insignito di svariati premi e borse di studio, tra cui la borsa di studio dell’Alabama State Council on the Arts e l’Award for Excellence in Research conferito dall’Università di Auburn. È stato inoltre per ben tre volte artista in residenza presso la prestigiosa American Academy a Roma. Il suo lavoro ha ricevuto una significativa risonanza mediatica, venendo selezionato dalla CNN nell’ambito degli speciali editoriali online “911 - Dieci anni dopo” e “Power”.

https://www.zdenkokrtic.net/

Pars pro toto: Poimanje stvarnosti

Susret s radovima Zdenka Krtića, koji su, uglavnom zbog limitiranosti prilikom prekooceanskog transporta, autorovim odabirom, izdvojeni iz kompleksnih matičnih kompozicija zidnih instalacija tvoreći tako svojevrsni „directors cut“ u smislu redukcije opusa za izložbu u Puli, otvorio je brojna pitanja. Tim je činom autorove selekcije, kojem osnovna intencija leži zapravo u čistoj praktičnosti i prilagođavanju višegodišnjeg opusa nastalog na temelju predanog stvaralačkog rada popraćenog dubinskim proučavanjem različitih, kako optičkih i prirodnih fenomena, tako i rezultata čovjekove intervencije na njima, nastao odabir radova za ovu izložbu. Fragmenti velikih kompozicija, poput svojevrsne delegacije, dobili su zadatak reprezentacije mnogo kompleksnijih koncepata od njih samih, noseći u svojoj strukturi zapis cjelokupnih kompozicija kojih su dio, a pri tom otvarajući potpuno novi diskurs o značaju i značenju osnovnog građevnog elementa, povezanosti mikro te makro kozmosa, ali i brojnih drugih teorija kako u fizici, tako i u umjetnosti te filozofiji, a to je samo jedan od aspekta na kojeg bih skrenula pažnju – dio za cjelinu.

Cijela priča oko nastanka ove izložbe, uključujući prije svega filozofsko teorijski te likovni pristup tumačenju radova samih, uvelike nadilazi skromne okvire ovih zapisa i prostora koji im je dodijeljen. Iz tog se razloga valjalo odlučiti: posvetiti se formi ili sadržaju? Prevagnuo je sadržaj. O formi se čini u ovom slučaju bespredmetno debatirati jer je više no jasno kako se radi o autoru koji métierski usavršenim umjetničkim tehnikama pristupa svom radu znanstveno istraživački, igrajući se eksperimentima, s dječačkom radoznalošću i zanosom, kako i priliči jednom sveučilišnom profesoru s dugogodišnjim stažem u pedagoškom, ali i stvaralačkom radu.   

O tehnikama koje autor koristi i njihovim, ponekad vrlo neobičnim kombinacijama također bismo mogli raspravljati unedogled. Uvijek su to kombinirane tehnike kojima Zdenko doslovno gradi svoje kompozicije, sloj po sloj. Ponekad je ishodište fotografija, najčešće načinjena istraživačkim postupkom poigravajući se s negativom i pozitivom koristeći različita pomagala za točno određeni optički efekt. Zatim karakteristična skenografija, specifičan postupak skeniranja različitih objekata, transformirajući ih iz trodimenzionalnog u dvodimenzionalni svijet, vizualno se poigravajući s perspektivom, dok je ponekad ishodište crtež. Crtež je svakako u ovoj priči jedan od dominantnih elemenata, iako se ponekad ne čini tako, no prisutan je i manipulira našim vizualnim dosezima. Ono što slijedi ishodišnom motivu, nadgradnja je kako u tehničkom tako i u kompozicijskom smislu, ali i sadržajnom. Kombinirajući različite vrste papira, u višeslojnim transparentnim kompozicijama te nerijetkim intervencijama višeslojnih premaza pčelinjim voskom i drugim materijalima te ponavljajućim postupcima svega navedenog, Zdenko Krtić gradi optičku iluziju kojom nas navodi na ponovno preispitivanje osnovnih postulata prirodnih fenomena, njihovog shvaćanja i percepcije.

Motivi su također korišteni na zanimljiv način pa imamo osjećaj kao da su podrška samoj kompoziciji te čini se, osim tematske, imaju i konstrukcijsku funkciju, ponekad u detalju, ponekad dominirajući kompozicijom, od gotovo potpuno apstraktne s figurativom u tragovima, do figurativne u apstraktnom prostoru. Susrećemo se tako s figurama u urbanim pejsažima distopijske mistične atmosfere, ali i figurativnim detaljima unutar apstrahiranih krajolika. Motiv na trenutke djeluje poput akcenta koji upućuje na određene prirodne i društvene pojave, od naizgled žanrovskih scena, do skretanja pažnje na anomalije suvremenog društva.

Gledajući ove radove, od kojih su neki i prostorne instalacije, kroz misli nam se roje i vrte u krugu pojmovi poput percepcije, fenomena prolaznosti i percepcije vremena, upitne objektivnosti i superiorne subjektivnosti.

Zadržimo li se pri fenomenološkom pristupu percepciji i objektivnosti koji kaže da se stvarnost i svijest prožimaju kroz proživljeno iskustvo, što svijet oko nas čini isključivo onim što postoji na temelju našeg vlastitog vrednovanja i smisla koji mu pridajemo. Pri tom je objektivnost potpuna iluzija jer je svaka spoznaja uvijek vezana za našu perspektivu i percepciju. U tom kontekstu, umjetnički izričaj zaista postaje glasnik ove teorije, a egzaktne znanstvene grane i njihove metode pomoćni načini u procesu stvaranja te se čini kako je opus Zdenka Krtića i sve okolnosti u kojima je nastao upravo stvoren za razgovor na teme fenomenološkog pristupa.

Fenomenološki pogled iz šire perspektive na čin ove izložbe, obzirom na to da je autorova intencija povratka svojim korijenima sve očitija, dotiče se i pitanja povratka u zavičaj svog bitka, kako u fizičkom, tako i duhovnom smislu.   

Nije li na kraju krajeva životni ciklus čovjeka, nakon dugog putovanja ispunjenog lutanjima, gubljenjima i ponovnim pronalascima te sakupljanju fragmenata vlastitog postojanja, predodređen povratku na svoje početke? Dojma sam da nas upravo ovi fragmenti većih autorovih umjetničkih cjelina, smješteni u neobično memento mori ozračje, upućuju na razmišljanje o esencijalnim pojavama kojima smo svi izloženi na svojem životnom putu. Koliku težinu ćemo im pripisati? Uvijek je stvar naše osobne percepcije.

Tina Širec Džodan

Milan Kundera, on empty promises of a glorious future:

People are always shouting that they want to create a better future. It's not true. The future is an apathetic void of no interest to anyone. 

The past is full of life, eager to irritate us, provoke and insult us, tempt us to destroy or repaint it. The only reason people want to be masters of the future 

is to change the past. They are fighting for access to the laboratories where photographs are retouched and biographies and histories rewritten.

The Book of Laughter and Forgetting (1978)

Saturacija boje

Samostalnu izložbu Boruta Skoka u Gradskoj galeriji  Pule čini izbor radova nastalih u proteklih nekoliko godina, s naglaskom na recentnije radove. Sam naziv izložbe, odnosi se na jedan od tri glavna atributa boje,[1] njenu zasićenost ili intenzitet, često označavan tuđicom saturacija, a proizašao je iz autorove sklonosti ka samoironiji, i u istom duhu, njegovih uobičajenih opisa vlastitog izričaja. Upravo ta samoironična autorova strana učinila se kao stvorena za ishodište osvrta na odabrani opus: osim što se poigrava s nerijetkim kustoskim praksama elitizacije umjetnosti suvremenih autora, između ostalog i pretjeranom uporabom najrazličitijih tuđica te njihovih izvedenica (čemu ovaj autor nije sklon), ona zaista može potaknuti raspravu na temu kolorita u slikarstvu Boruta Skoka ili, kao što je slučaj kod nekih od radova, naizgled gotovo potpunog odsustva boje.

Kada je riječ o apstraktnim krajolicima toka misli ili emocija, a mahom tako doživljavam odabrane radove, komunicirajući s njima lako se možemo uplesti u istraživanje vlastitog psiho-emotivnog stanja. Slika je, kao i bilo koji drugi od simbola kojima smo okruženi, sredstvo komunikacije, kodirana autorova poruka poslana svakom tko ju zamijeti i krene dešifrirati. Što će nas snaći na tom putu dešifriranja i dekodiranja primljene poruke ovisi samo o nama – našim stavovima, znanjima, osobnim sklonostima, kulturnom zaleđu, stanjima u kojima nas zatekne i brojnim drugim okolnostima svojstvenim samo nama, a u tome i jest čudesnost svakog umjetničkog izričaja.

Vratimo li se Borutovim platnima, kompoziciji i boji, samoj slikarskoj tehnici i ostalim karakteristikama jednog umjetničkog djela te sagledamo ovaj opus klasičnim „školskim pristupom“, vrlo brzo nam postaje jasno kako su pred nama radovi uravnotežene kompozicije koje je načinila vješta ruka vođena jasnom mišlju i namjerom. Bez obzira na ton, zasićenost ili svjetlinu boje nanesene kombiniranom tehnikom na platno, bilo samostalnog ili poliptiha, shvaćamo kako je sve na svome mjestu, iako nam možda ponekad ne polazi za rukom jasno verbalizirati svoj zaključak. To je poput onog osjećaja kada nas privuku radovi velikih majstora za koje nismo posve sigurni razumijemo li  što nam poručuju, ali nam istovremeno nije ni važno jer nas jednostavno upravo privlači ono što gledamo. Um se smiruje, emocije izazivaju ugodu, sjećanja prizivaju događaje, ne želimo odmaknuti pogled… Ili nas, primjerice, upravo suprotno, privuče rad koji izaziva nemir, strah, bunt, želju za promjenom, revoluciju. I opet, sve ovisi o nama i trenutku u kojem nas je određeno umjetničko djelo zateklo. Kako god, o psihološkim svojstvima pojedinog likovnog elementa ili cjelovitog umjetničkog djela moglo bi se raspravljati u beskraj, stoga je bolje vratiti se onoj analizi „školskim pristupom“.

Arhitektura ovih kompozicija, kako god okrenuli sliku, djeluje savršeno uravnoteženo, što je jedan od fenomena koji oduševljava kod vješto izvedenih kompozicija apstraktnog slikarstva. Odabir kolorita cjelokupnog opusa Boruta Skoka, tema je kojoj bi se mogla posvetiti jedna ozbiljna studija, no za ovu priliku i uvidom u samo dio najnovijih radova te bez mogućnosti usporedbe s prethodnim fazama, važno je napomenuti kako je ovoj prethodila faza potpune redukcije kolorita[2], a njoj je pak prethodila izrazito koloristička faza složenih kompozicija velikog formata geometrijske apstrakcije. Slijedom toga dalo bi se zaključiti kako se širi spektar kolorita postupno vraća na Borutova platna, no s jednom potpuno drugačijom funkcijom izgradnje slikarske kompozicije, a koja mahom otvara mnogo suptilnije, organski oblikovane, gotovo renesansno prozračne perspektive i krajolike autorovog prepoznatljivog apstraktnog rukopisa. I upravo s tom misli, o gradaciji boje na Borutovim platnima, našli smo se u ishodišnoj točki iz naziva izložbe, u raspravi o zasićenosti boje te njenom utjecaju na živi svijet oko nas. Na kraju krajeva, što li je boja do li ljudskom oku vidljiv dio frekvencije svjetlosnog zračenja? Elektromagnetski valovi specifičnih valnih duljina koji su kao cijeli spektar sadržani u bijeloj svjetlosti i koji se, iako nevidljiv prostom oku, razotkriva čarolijom prirodnih pojava poput kiše i sunca istovremeno kada se u kapljicama vode u zraku formira nama vidljiva prizma loma te iste svjetlosti – duga, te uspijevamo svjedočiti istinitosti ove tvrdnje.

Tako i klasične umjetničke prakse, još od pamtivijeka začuđuju i zadivljuju koristeći trikove kreacija Prirode i njenih pojava. Je li važnija forma ili sadržaj, hoćemo li im pristupiti sa stanovišta kemije, fizike, metafizike, psihologije, teorije umjetnosti, filozofije itd., uvijek nam je dano na odabir. U konačnici je uvijek najvrjedniji - dojam – odnosno to koliko nas je određeni umjetnički rad istinski dotakao. A što je s bojom i njenom saturacijom u ovom cjelokupnom opusu? Vjerujem da pažljivom oku neće umaknuti igra svjetlosti na sjajnoj površini svih platna, koja prelamajući se oživljava svaki potez boje pa neke pod određenim kutom imaju jači intenzitet, dok pod nekim drugim kutom nešto nježniji, stvarajući tako iluziju gradacije određenog tona, a ponegdje i pokreta. U slikarstvu Boruta Skoka kolorit je zasigurno pogonska snaga izgradnje slikarske kompozicije, a njegov postupni povratak na platna ovog autora daje naslutiti novu stvaralačku fazu, koju s nestrpljenjem iščekujemo.

Tina Širec Džodan

Kontinuitet stvaranja i prijenos znanja

Borut Skok već godinama na pulskoj i široj umjetničkoj sceni ne djeluje samo kao izolirani autor u intimi svog ateljea, već i kao iznimno važan katalizator za mlade generacije stvaratelja. Kroz projekte i programe udruga Crux i Cave Romane 95 Skok nesebično dijeli svoje znanje stečeno kroz studij i rad stvarajući platformu za budućnost pulske i istarske likovne umjetnosti.

Ova izložba stoga nosi dvostruku težinu. Ona je, s jedne strane, prezentacija autorovog zrelog i minuciozno građenog opusa u kojem se zrcali vrhunsko poznavanje slikarske tehnologije i suvremene estetike. S druge strane, ona je dokaz vitalnosti jedne umjetničke vizije koja ne završava na rubu vlastitog platna.

Gledajući ove radove svjedočimo zrelosti autora koji se ne boji eksperimenta, koji istražuje slikarski medij do njegovih krajnjih granica i koji svojim djelovanjem trajno zadužuje kulturnu sliku sredine u kojoj stvara i djeluje.

Eros Čakić, Gradska galerija Pula

SIMONE MOCENNI BECK: TETRADE

Značenje riječi tetrada:

Tetrada je skup ili cjelina sastavljena od četiri elementa, a pojam se koristi u raznim područjima poput glazbe, filozofije, povijesti i slično.

 Koncept izložbe:

Izradio sam 4 djela, od kojih se svako sastoji od 4 povezane slike. One proizlaze iz pripremnih radova poput skica i crteža koje sam, nakon dovršetka samih slika, nastavio razrađivati sve dok nisu postale samostalna umjetnička djela.

 1. ČETIRI GODIŠNJA DOBA

Shvaćena ne samo kao godišnja doba, već prije svega kao razdoblje života: proljeće kao adolescencija, ljeto kao zrelo doba ostvarenog čovjeka, jesen kao vrijeme prvih tegoba i gubljenja iluzija te, naposljetku, zima – vrijeme propadanja i završetka života.

 2. ČETIRI OCEANA

Budući da sam plovio, ove slike žele biti posveta onome što smatram svojim starijim bratom – moru. Dakle: Atlantski, Indijski, Tihi i Arktički ocean.

 3. ČETIRI JAHARAČA APOKALIPSE

Inspiriran fascinacijom koju sam osjećao čitajući o njima kao dijete, iako je to bila školska obveza.

Najviše me zadivljivala mašta koja je u meni bujala dok sam u svom unutarnjem svijetu tumačio Smrt, Glad, Kugu i Rat

 4. VENECIJANSKI TETRARSI

Skulptura koju sam više puta vidio dok sam služio vojni rok u blizini Venecije. Želio sam joj odati počast, osobito nakon što sam izradio u blizini Trenta vlastito djelo od porfira pod nazivom "Ancestrale" (Pradavno), visoko 2,50 m. Taj materijal, toliko tvrd i otporan, zadao mi je mnogo muke s obzirom na kratko vrijeme koje sam imao za izradu. I ova posljednja tetrada želi biti počast, u ovom slučaju kiparima iz prošlosti koji su s golemim trudom stvarali ta prekrasna djela.

***

 Ideja o tetradama rodila se kad sam završio s slikanjem Četiri godišnja doba. Umjesto da ih ostavim kao samostalna djela, odlučio sam ih objediniti u jedinstveni okvir, kako bih dobio cjeloviti pogled na tu temu, i to mi se svidjelo. Logičan slijed bio je naslikati i druge teme kroz četiri rada koji bi, po mom mišljenju, mogli činiti cjelinu.  Tako sam odabrao četiri oceana, četiri jahača apokalipse i skulpturalni sklop venecijanskih tetrarha. Mogao sam birati među tisuću mogućnosti – mogao sam slikati glazbenu tetradu (akord od četiri note), četiri strane svijeta, četiri elementa i tako dalje: izbor je bio sasvim slučajan.

Za svako djelo polazio sam, kao i uvijek, od crteža, skica i slobodnih prikaza iz mašte, ali puštajući ruku da crta ono što je za mene već bila čista imaginacija. Ne znam koliko sam ih napravio, ali za svaku tetradu odabrao sam četiri, od kojih svaki dominira jednom od četiri slike koje je čine ili se stapaju s ostalima. Ne postoji nikakav specifičan razlog zašto sam odabrao broj 4 – niti magijski, mistični, religijski ili politički. Postoji samo želja za slikanjem, građenjem, izmišljanjem i ponovnim stvaranjem vlastitih crteža po svojoj volji s istom radošću, melankolijom i odlučnošću koju osjećam kad pišem poeziju, sviram svoje voljene instrumente ili klešem kamen. To radim za sebe, za svoju neiscrpnu želju za stvaranjem i postojanjem, zbog želje da budem, a ne da se pravim umjetnikom. Sretan sam čovjek koji zna koliku je cijenu spreman platiti za vlastitu slobodu.

 Simone Mocenni Beck

Simone Mocenni Beck; TETRADE

Pred nama je ciklus radova Simonea Mocennija Becka koji pod naslovom "Tetrade" otvara novo poglavlje u autorovom kontinuiranom istraživanju odnosa između zvuka, boje i vizualne ekspresije. Kao umjetnik koji jednako suvereno vlada kistom i glazbenim partiturama, autor u ovoj seriji koristi koncept tetrade, skupine od četiri elementa, kao okosnicu oko koje gradi vizualnu kompoziciju.

U pitagorejskoj tradiciji, kao i kroz cijelu povijest likovne umjetnosti tetrada (Tetraktys) predstavlja savršenstvo i izvor prirode. Simone tu filozofsku potku prevodi u suvremeni apstraktni jezik. Njegova platna nisu tek statične slike; ona su kompozicije u kojima se plohe boje nižu poput taktova, a linije presijecaju prostor stvarajući unutarnji ritam. Kroz četiri dominantna elementa, bilo da je riječ o kromatskim varijacijama ili kompozicijskim osima, autor traži ravnotežu u svijetu koji je često kaotičan.

Simone nam već dugo predstavlja svijet koji ne poznaje granice između zvuka, riječi i boje.

Izložba "Tetrade" nije tek puki niz likovnih artefakata; ona je partitura ispisana na platnu, stih koji diše u prostoru i matematički precizna potraga za onim neizrecivim što povezuje sve umjetnosti.

Kao svestrani stvaratelj slikar, kipar, pisac i glazbenik Simone u svom radu neprestano traga za semantičkim vrijednostima simbola. Naziv izložbe sugerira broj četiri; broj stabilnosti, četiriju strana svijeta, elemenata, ali i temeljnu strukturu koja predstavlja harmoniju kozmosa. U njegovim djelima taj se broj pretvara u vizualni ritam, u igru znakova koji postaju univerzalni jezik.

Njegov prepoznatljiv rukopis već nazivamo po autorovoj istoimenoj izložbi „istarski cluster“, simbiozu mediteranske svjetlosti, čvrstoće istarskog kamena i melankolije koja izvire iz dubina povijesti i sjećanja. Svaka slika ovdje funkcionira poput glazbene dionice na instrumentu koju je autor „odsvirao“; ona ima svoju dubinu, svoj vibrirajući ton i svoju tišinu.

U „Tetradama“, Simone nas poziva na putovanje kroz boje koje ne opisuju, već pjevaju, forme koje ne stoje, već pripovijedaju i znakove koji ne objašnjavaju, već skrivaju i otkrivaju tajne smisla.

Ovo je i izložba o ravnoteži između milanskog urbanog pulsa i pulske morske tišine, između preciznosti glazbenog ili kiparskog rada i slobode slikarskog izričaja.

"Tetrade" su autorov kreativni odgovor na kaos, pokušaj da se kroz četiri stupa umjetnosti izgradi hram razumijevanja u kojem je gledatelj ujedno i slušatelj i čitatelj i promatrač.

Kada se prepustimo ovom ritmu pred nama nije samo izložba, već živi organizam jednog svestranog uma koji u svakom potezu kista traži odjek vječnosti.

Simone Mocenni Beck nam još jednom dokazuje da je umjetnost univerzalni jezik koji, poput matematičke tetrade, povezuje nespojivo u koherentnu i estetski vrhunsku cjelinu.

Eros Čakić, Gradska galerija Pula 2026.

Simone Mocenni Beck rođen je 1970. godine u Milanu. Studirao je kontrabas na Konzervatoriju „G. Verdi” u Milanu, dok je kao samouk izučavao glasovir, kompoziciju i klasičnu gitaru. Već 1989. godine, u dobi od 19 godina, njegova kompozicija za violončelo izvedena je na konzervatoriju u Madridu. Nakon razdoblja različitih radnih iskustava (kao radnik u industriji i fotografski laborant) te boravka u Floridi (SAD), radio je kao fotograf na brodovima za krstarenje, putujući svijetom. Godine 2001., odlučuje se u potpunosti posvetiti umjetnosti započevši intenzivnu produkciju u književnosti (počinje objavljivati romane i zbirke poezije), slikarstvu i kiparstvu. Među više od dvadeset objavljenih djela izdvajamo knjige „Trilogia di Pola” (2006.), „L’ultimo giorno del passato” (2011.) te zbirke poezije „Ballate Malinconiche” (2009.), „Oneiros” (2010.) i „MODRO” (2020.), na hrvatskom jeziku, zbirku pjesama i poema nastalih u razdoblju od 1989. do 2017. godine. Njegova slikarska djela izlagana su u raznim muzejima i javnim prostorima, a među njegovim velikim skulpturama, koje nalaze se na brojnim trgovima talijanskih i stranih gradova, ističu se pet velikih platna postavljenih u Dubaiju, UAE (2007.), spomenik „Da poeta a poeta”, monolit visok četiri metra i težak dvadeset tona, izrađen za grad Bjelovar u Hrvatskoj (2008.), skulpturalno djelo „Finis terrae” (2010.) za Sveučilište u Macerati u Italiji te „Le geometrie del nuoto” (2018.), visine više od tri metra, za gradski bazen grada Pule. Potrebno je i napomenuti da je 2011. godine predstavljao je Italiju na drugom Bienalu skulpture u Guadalajari (Meksiko). Član je Udruge hrvatskih književnika i HDLU Istre. Godine 2023. trajno se preselio u Istru odnosno u Pulu, grad podrijetla očeve obitelji.

Simone Mocenni Beck nasce a Milano nel 1970. Studia contrabbasso al conservatorio “G.Verdi” di Milano, pianoforte, composizione e chitarra classica come autodidatta. A 19 anni, una sua composizione per violoncello viene eseguita al conservatorio di Madrid. Dopo varie esperienze lavorative, come operaio, stampatore fotografico e un periodo vissuto in Florida, negli USA, s’imbarca sulle navi da crociera e gira il mondo come fotografo. Nel 2001, dopo questa ultima esperienza, decide di dedicarsi esclusivamente all’arte e comincia a pubblicare romanzi, raccolte di poesie, a dipingere e scolpire. Tra le oltre venti pubblicazioni citiamo i volumi “Trilogia di Pola” (2006), “L’ultimo giorno del passato” (2011) e le raccolte poetiche “Ballate Malinconiche” (2009), “Oneiros” (2010),” MODRO” (2020), in croato, una raccolta di canti e poemi che vanno dal 1989 al 2017. Le sue opere pittoriche sono state esposte in vari musei e spazi pubblici, sue grandi sculture si trovano in diverse piazze di città italiane ed estere. Tra le opere realizzate vanno ricordate le cinque grandi tele collocate a Dubai, UAE (2007), il monumento “Da poeta a poeta”, un monolite alto quattro metri dal peso di venti tonnellate, realizzato per la città di Bjelovar, in Croazia (2008), l’opera scultorea “Finis terrae” (2010) per l’Universitá di Macerata, in Italia e “Le geometrie del nuoto” (2018), di più di tre metri di altezza, per la piscina civica della città di Pola. Va inoltre ricordata la sua partecipazione alla seconda biennale di scultura di Guadalajara, Messico (2011) come rappresentante dell’Italia. E’ membro dell’Associazione degli scrittori croati e dell’HDLU Istre-Associazione per artisti visivi dell’Istria. Nel 2023 si è trasferito definitivamente a Pola, in Istria, città d’origine della famiglia paterna.

https://www.glasistre.hr/izlozbe/2026/04/10/otvorena-izlozba-tetrade-u-gradskoj-galeriji-pula-istrazivanje-odnosa-izmedu-zvuka-boje-i-vizualne-1062181?fbclid=IwY2xjawRZYzxleHRuA2FlbQIxMQBzcnRjBmFwcF9pZBAyMjIwMzkxNzg4MjAwODkyAAEestBXoS2qI76GH5JxoMRNWZ1-2v0g70HWc2ZyBDTpW9h_ByAYyXKmQ1UFb4o_aem_TbzggbJfPrXXXr_RL-oxlQ#goog_rewarded

Andi Pekica

rođen je 7. 9. 1968. godine u Puli.

 1987. godine završio je srednju školu Primijenjenih umjetnosti i dizajna, smjer grafički dizajn kod profesora Ivana Obrovca u Puli. Diplomirao je na grafičkom odjelu Pedagoškog fakulteta u Rijeci 1992. godine.

Nakon diplome godinu dana radi na formiranju Grafičke zbirke u Sveučilišnoj knjižnici u Puli.

Od 1996. godine nastavnik je stručne grupe predmeta (Teorija oblikovanja, Ilustracija, Tipografija, Povijest struke) u Školi primijenjenih umjetnosti i dizajna u Puli.

2018. godine stječe zvanje profesor – mentor.

Na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli, na odsjeku Dizajn i audiovizualne komunikacije, predaje Teoriju oblikovanja i Tipografiju.

Od 1994. je aktivan član HDLU-a Istre čiji je predsjednik bio od 2006. do 2009. Izlagao je na mnogim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu.Dio je umjetničke organizacije Fazan (Oleg Morović, Andi Pekica, Oleg Šuran) pod okriljem koje su ostvarene mnogobrojne likovno – književne manifestacije u zemlji i inozemstvu.

Piše i radi na izdavačkim poslovima u alternativnom časopisu (fanzinu) Polet, koji izlazi periodički i do sada je objavljen 48 puta.

Njegova prva knjiga, Eseji o slovima, objavljena je 2020. godine kao dio projekta Nevidljiva Savičenta.

Živi sa voljenom suprugom među hrastovima, pored košnica, u selu Šajini, uz minimalno svjetlosno zagađenje.

********************************************************************************************************

SKICA ZA RETROSPEKTIVU

Cjelokupno dosadašnje djelovanje pulskog slikara Andija Pekice znatno se razlikuje od suvremenih umjetničkih praksi jer njegov vizualni izričaj ne robuje ikakvim dosadašnjim klišejima i uvriježenim standardima. U početku svog stvaralaštva, između ostalog, predstavio se crtežima i slikama izvjesne ekspresivno – manirističke poetike u kojima se osvrnuo na francuske kubiste i njemačke ekspresioniste ispitujući kako bi to moglo zajednički funkcionirati. Takvu odvažnu sintezu zaodjenuo je ruhom manirističkih anomalija, posebno uočljivih kod crtanja ruku, čija će nestvarna produženja do danas ostati autorovom prepoznatljivom karakteristikom. Postupno je u svoje stvaralaštvo uvodio nove elemente a forma uskoro postaje njegovim primarnim interesom, što je vidljivo u ciklusu Glave iz 1997. godine. Ti crteži sadrže svojevrstan skulpturalni prosede a autor kaže da ga je inspirirala serija kamenih glava Jurja Dalmatinca na šibenskoj katedrali. Dakle, Pekica jedno od nadahnuća nalazi u povijesti umjetnosti, a primarni interes su mu modernističke i avangardne tendencije. U Glavama nalazimo autorove reminiscencije na sintetski kubizam, futurizam ili geometrijsku apstrakciju, odnosno na Picassoa, Boccionija ili Brancusia, ali ujedno ga prepoznajemo kao sjajnog portretista što mu je još kao studentu, jednom zgodom, priznao veliki hrvatski slikar Ivo Kalina. Međutim, Andi je ubrzo, kao uostalom i sve čega se prihvatio, napustio portret jer očito kod njega vrijedi ono…probao sam, vidio da mogu i znam, pa što ću onda s tim dalje… Iskreno, pomalo mi je žao što je Andi tako brzo napustio tu seriju i što je uglavnom ostala zabilježena na malim formatima pretežno rađenim gvaševima ili ugljenom jer fascinira lakoća kojom realizira psihološki profil portretiranog modela kojeg je sreo taj dan negdje u prolazu. Svoj izvjesni hommage portretu Pekica je 2007. godine označio autoportretom kojeg nije slikao uljem na platnu već, kako bi ga izdvojio od standarda, napravio ga je na tepihu.

O tome sam, povodom izložbe: Iza velikih dalekih ravnina, Olega Morovića, Andija Pekice i Olega Šurana, održane u lipnju 2017. u novigradskoj galeriji Rigo napisao: Pekica je tražeći inspiraciju u radovima Dadaista, guglao na kompu švicarsku umjetnost te naletio na portret Paula Kleea koji ga je neodoljivo podsjetio na njega samog u starijim danima. Odmah je tu fotku želio aplicirati na tkalački stan kojeg nema, a kako nema ni obrtnicu (poznat je kao legalist), izveo je tepih u dubokom reljefu. Tepihe će raditi još neko kratko vrijeme, a oni što su bili izloženi na skupnoj manifestaciji Tu smo 2008. godine, nosili su kritiku društvene stvarnosti. Koliko znam, bio je to jedini Pekičin izlet u izravno komentiranje politike jer mu to nije potrebno pošto njegovo svakodnevno ponašanje i umjetničko djelovanje dovoljno jasno govori što o njoj misli. Tepisi su trajali kratko jer Andi ipak slika uljem na platnu, a ne vunom i koncem te oni nisu bili adekvatni medij za njegov umjetnički eksperiment kojeg je krajem devedesetih godina provodio u ciklusu Povećanja. Radilo se o crtežima formata 70 x 100 cm., koji su bili precizna povećanja ranije nastalih krokija, a osim što Andi njima vježba preciznost, perspektivna skraćenja i produženja ujedno istražuje postupke multiplikacije. O tome će reći: Povećavao sam ih (sporim i složenim postupkom) u cilju fenomena za postojanje kojeg sam naslutio da bi se mogli pronaći dokazi. Fenomen bi se mogao sažeti u naziv „fraktalne vrijednosti vizuelnih komponenata unutar subperciptivne periferije likovnog znaka“. Sad si Vi mislite što je autor time želio reći, premda se radi o vrlo preciznoj definiciji problema kojem se posvetio. U biti želio je upozoriti da se pri svakom novom povećanju vide neki detalji koji prije nisu bili vidljivi, a tome, osim ljudske pogreške, nalazi uzroke u različitim materijalima i njihovoj interakciji, utjecaju atmosferilija i drugih fizičkih faktora kojima ne vladamo uvijek jednako, a kamo li potpuno. Ranije citirana Andijeva rečenica govori i o njegovom bipolarnom odnosu prema vlastitoj umjetnosti, točnije njenom relativiziranju i ironiziranju. Početkom 2000-tih godina Andi se predao slikarskom hedonizmu te je, pod plaštom njegovih tipičnih manirističkih devijacija, uslijedila eksplozija boja i geste što ga je odvela k istraživanjima prvenstveno kolorističke provenijencije. Autor sada eksperimentira tonskim međuodnosima te prati postupne pretvorbe boja i njihov intenzitet. Premda je ovo izrazito slikarski ciklus, Andi se ne odriče crteža, koji izvire iz intenzivnih slikarskih partija i postaje nositeljem kompozicije. Pekica u svojoj je biti prvenstveno crtač i niti on može iz crteža kao što ni crtež ne može iz njega. Tako je završila ova slikarska avantura, zbog čega mi je također žao, jer mišljenja sam da je Andi kao slikar imao još puno toga za reći.

U to se vrijeme bavi svojevrsnom sintezom likovnih disciplina čemu doprinosi i njegov sve veći interes prema tipografiji kojoj ne pristupa samo s likovnog već i lingvističkog aspekta. Svoje britke i duhovite opservacije o etimološkom (realnom ili imaginarnom) porijeklu slova objavio je u knjižici Eseji o slovima u izdanju Općine Svetvinčenat 2022. godine. Pekica nakon završetka svoje kolorističke faze (treba spomenuti i slike iz ciklusa Delfini iz 2014. godine gdje intenzivno proučava međuigre monokromatskih površina i apstraktnog znaka kao njima apliciranog subjekta), sve češće poseže k izvjesnim slikocrtežima na kojima će gotovo kolažnom tehnikom istraživati koheziju ili krhkost kompozicije, igru površina, podslikavanje i rubne dodire slike i crteža. Sve češće na ta platna aplicira fragmente svojih pjesama otkucanih pisaćim strojem u kojima će gledatelj teško pronaći povezani jezični sadržaj, likovnu logiku, kompozicijsku uravnoteženost ili estetski smisao. Iščašena dramaturgija njegovih platna, premda smještena u problemski likovni kontekst, svojim apsurdno značenjskim narativom ga poništava. Oleg Šuran u predgovoru kataloga Pekičine samotalne izložbe: Veliki Blek, novi pjesnici, prozirni psi i mi, dečki sa Stoje (molim obratiti dužnu pažnju ovom naslovu) održane 2012.godine u pulskoj Galeriji Milotić, zapisuje: Slike nastaju u tom trenutku – kroz druženje, razgovor. Slikar djeluje kao filter. On slika sam, ali ne i usamljen. Mnoštvo tema koje se kroz razgovor obrađuju, što spontano, što ciljano, on na platna zapisuje (!) bojilom i pjesmama pisanih pisaćom mašinom. Te znakove zatim kolažira i slojevito gradi sliku…Estetika nije ciljana, ona se javlja sama, budući da se radi o vrsnom slikaru snažnog crteža. Kolaž znakova čini njegovu sliku. Slika jest tekst. Također, slika jest po tome što nije slika.

Pekica mnogo čita, gleda filmove, sluša alternativnu glazbu i piše poeziju što ga je, kao i slična likovna vokacija približilo djelovanju svojih bivših učenika Olega Morovića i Olega Šurana koji su već ranije (2007.) pokrenuli neprofitabilni (anti)časopis Polet, u kojem su objavljivali svoju poeziju praćenu vlastitim inventivnim crtežima. Zajedno su počeli djelovati 2011.godine, ali ih ne treba gledati kao grupu jer programski ne djeluju, već, kad se nađu smisle neku izložbu ili performans te dalje kreću svojim individualnim putevima. Andi Pekica, ovdje to valja napomenuti, bio je profesor dvojici Olega, a oni su bez sumnje bili inspirirani njegovim umjetničkom stvaralaštvom što je rezultiralo sličnim poimanjem umjetnosti koje se bazira na nasljeđu dadaizma i težnji apsurdu. U svom pjesništvu kao i likovnom stvaralaštvu slijede patafizičku liniju, smišljenu i začetu od francuskog simbolističkog pisca Alfreda Jarrya (1873–1907.,najpoznatijeg po dramskom tekstu Kralj Ubu Père Ubu), utemeljenu od dadaista, minuciozno razrađenu od Danila Harmsa, te moderniziranu od Monthy Pythona.

Pekica rijetko izlaže ali stalno radi na svojim slikama premda se zadnjih nekoliko godina više bavi pjesništvom, poljoprivredom, ribolovom i intelektualnim radom. U takvom okruženju realizirao je dva impresivna ciklusa od kojih se prvi sastoji od tristotinjak crnih monotipija formata 12 x 20 cm, a nastao je 2020. godine. O tome sam u predgovoru izložbe: Oleg Šuran, živi i radi u Splitu, održane 2023. godine u galeriji Poola napisao: Na tim radovima Andi pisaćim strojem piše svoje pjesme, opažanja, intimne misli i ostale literarne papazjanije. Pošto piše po crnom i nije baš siguran što je napisao nastaju česta odstupanja od onog što je htio reći, što je svakako bolje nego da nam egzaktno saopći svoje originalne misli. Čitati te rečenice pravi je užitak (ako izuzmete česta iščašenja očiju kada se trudite dešifrirati što to piše sitnim crnim slovima na crnoj pozadini), jer su u pravilu neizmjerno duhovite, aktualne i posjeduju zavodljivu artificijelnost. Poruke tih tekstova bilo bi besmisleno tražiti jednako kao i estetsku zaokruženost i kompozicijsku logiku oslikanog kadra. U tome i jest draž i moć ovih naizgled neuredno ispunjenih slikanih površina, jer se u biti radi o duboko promišljenom slikarskom činu svojevrsne konceptualne provenijencije, pošto slikani dijelovi kao i aplicirani tekstovi sugeriraju slobodni tijek svijesti te su ovi autorovi radovi itekako inovativni u kontekstu naše suvremene umjetničke prakse.

Zadnji Pekičin ciklus Intro nastao je tijekom 2023. godine, a radi se o sedamdesetak brzo slikanih crteža na natron papiru, formata 60 x 90 cm, izvedenih ugljenom i akrilnim bojama. Ikonografski motiv (premda teško prepoznatljiv) su skakaonice i molovi na Valkanama i kupalištu Stoja s kojih je Pekica kao dječak neumorno skakao u more. To što sam napisao da su crteži slikani nije greška jer radi se o slikocrtežima (premda autor inzistira da se radi o čistim crtežima) čime Andi nastavlja preispitivati međuodnose ove dvije tehnike. O njima autor govori:

Oni su formalno i sadržajno irelevantni i ne odražavaju jasnu predodžbu onoga što je uzrok njihova nastanka. No ipak, na neki su način ogledalo mog iskustva, onoga što jesam. Nemojte promatrati samo njihovu površinu. Nemojte tražiti značenje u oblicima koji se nude pogledu. Ono bitno nalazi se ispod vidljivog. Ili iza, kako vam je draže. Kao i u životu. Mada, ako bih se morao kladiti, rekao bih da je i to nevažno.

Andi svojim radom teži rušenju ustaljenih i uspostavljenih načela izbjegavajući zakonitosti logike i uvriježenih društvenih pravila. Njegov rad permanentno je na rubu stvarnosti i mašte, ozbiljnosti i burleske, serioznosti i lucidnosti, ambicije i indolencije te nikad niste sigurni kada misli ozbiljno. Njegova inventivna kreacija nepresušne je duhovitosti i zdravog sarkazma, a estetika mu se temelji na uvjerenju da se istinsko značenje stvari i riječi pronalazi kada se one postave izvan njihove praktične funkcije.

Ako je ova Andijeva izložba skica za moguću retrospektivu, onda se ovaj tekst može smatrati skicom za moguću monografiju.

Mladen Lučić