IZLOŽBE

ANTUN MOTIKA - Iz jedne mape ... Ženske figure

Bogatu ostavštinu umjetničkog opusa Antuna Motike, koju baštini Grad Pula, njegovo mjesto rođenja i stasanja te prvih koraka u stvaralačkom radu, čini zapanjujući broj radova.

Od najranijih faza stvaralačkog rukopisa, ovog nadasve osebujnog umjetnika koji je svojim radom obilježio domaću umjetnost 20. stoljeća te pri tom nije ostao dužan ni širem evropskom krugu likovnih stvaraoca pa sve do njegovih kasnih radova, ova je ostavština dragocjenost našeg kulturnog iderntiteta te smo stoga dužni skrbiti za nju na najpažljiviji mogući način kojeg struka nalaže, no i prezentirati ju javnosti.

Iz ove gotovo neiscrpne škrinje s Motikinim blagom, svake se godine prezentira dio njenog sadržaja, bilo slikarskog opusa, skulptura, skicirki te inih drugih radova od kojih su zasigurno najbrojniji crteži.

Ova je izložba samo skroman izbor crteža iz jedne od mapa – crteža koji tematiziraju žensku figuru. Dvadesetak radova od kojih se na nekima tek nazire linija tuša, daju nam mogućnost uvida u širok raspon pristupa i tematiziranja figure ovog postimpresionističkog majstora crteža. Naizlazimo tu na poretrete, aktove, figure zatopljene u svoje svjetove, poput čitačica, figura zagledanih u daljinu, okupiranih međusobnim dijalogom ili prizora majke u vlastitoj intimi pripremanja hrane. Mnogi od radova nisu datirani, no stilski uglavnomn pripradaju skupini radova nastalih 30-ih i 40-ih godina, u vrijeme i nakon umjetnikovog života u Mostaru te studijskih odlazaka u Pariz. Uvijek iznova zapanjuje sposobnost ovog autora, koji u svega nekoliko linija i poteza podastire gledaocu emociju lica, tu mikro mimiku portretirane osobe ili posturom figure približiti atmosferu u kojoj je nacrtana. Doživljaj pogleda na njegov crtež je gotovo filmski.

Mnoge su rasprave vođene te brojni tekstovi napisani Motiki u čast, no i slučajnom prolazniku je posve jasno - gledajući u ove crteže intuitivno zna da iza njih stoji ruka kojoj je crtež, ta praiskonska tehnika koja čovjeka prati od samog nastanka svijeta, dio njegovog bivstva utkan u svaku stanicu tijela, primarni način izražavanja koji se, bez obzira na tehniku, nazire u svakom njegovom djelu. Hiromantijskim rječnikom rečeno, linija crteža, njegova je linija života.

Tina Širec Džodan

-----------------------------------------------------------------------------------------------

ANTUN MOTIKA - Da una cartella ... Figure femminili

La ricca eredità dell'opera artistica di Antun Motika, di cui è custode la Città di Pula-Pola, suo luogo di nascita, crescita e dei primi passi nel lavoro creativo, è costituita da un numero sorprendente di opere.

Dalle primissime fasi della sua scrittura creativa, questo artista estremamente peculiare ha segnato con il suo lavoro l'arte nazionale del XX secolo, ottenendo il successo tra la più ampia cerchia di artisti europea. Questa eredità, incluse le sue opere tarde, rappresenta un’immensa ricchezza della nostra identità culturale; siamo quindi obbligati a prendercene cura nel modo più attento possibile, come consono alla professione, ma anche a presentarla al pubblico.

Da questo scrigno quasi inesauribile del tesoro di Motika, ogni anno viene estratta una parte del suo contenuto: opere pittoriche, sculture, quaderni di schizzi e altri lavori, tra cui i disegni sono sicuramente i più numerosi.

Questa mostra è solo una modesta selezione di disegni da una delle cartelle – disegni che abbraciano temi sulla figura femminile. Una ventina di opere, alcune delle quali mostrano solo una linea di inchiostro di china, ci danno la possibilità di comprendere l'ampia gamma di approcci e di tematizzazione della figura di questo maestro post-impressionista del disegno. Troviamo qui ritratti, nudi, figure immerse nei loro mondi, come lettrici, figure che guardano in lontananza, occupate in un dialogo reciproco o lo scenario intimo di una madre mentre prepara il cibo. Molte delle opere non sono datate, ma stilisticamente appartengono principalmente al gruppo di opere create negli anni '30 e '40, durante la permanenza dell'artista a Mostar e in seguito nel corso dei viaggi di studio a Parigi. Stupisce sempre di nuovo la capacità di questo autore, che in poche linee e tratti presenta allo spettatore l'emozione del volto, la micro mimica della persona ritratta, oppure con la postura della figura, avvicina l'atmosfera in cui è stata disegnata. Non si tratta di una semplice immagine statica, ma di una composizione che guida l'occhio come se fosse una sequenza filmica, offrendo un’esperienza quasi cinematografica guardando il suo disegno.

Numerosi confronti e testi scritti sono stati realizzati in onore di Motika, ma anche a un passante casuale è del tutto chiaro - guardando questi disegni si intuisce che dietro di essi c'è una mano per la quale il disegno, quella tecnica primordiale che accompagna l'uomo fin dalla creazione del mondo, è parte del suo essere, intessuta in ogni cellula del corpo, il modo primario di espressione che, indipendentemente dalla tecnica, si intravede in ogni sua opera. Da un approccio chiromantico, la linea del disegno è la sua linea della vita.

Tina Širec Džodan  

Sedmero mladih istarskih umjetnica i umjetnika svoje će radove predstaviti na izložbi „Perspektive“ koja će biti otvorena u utorak, 2. prosinca u 20:30 sati u Gradskoj galeriji Pula kao dio programa Histrokozmos. Izložba „Perspektive“ okuplja djela Rina Banka, Alexa Brajkovića, Marka Človeka, Elene Kiss, Gaje Radić, Marine Rajšić i Nine Turina, a kustos je povjesničar umjetnosti Mladen Lučić Luc. Radi se o umjetnicama i umjetnicima različitih vokacija, poetika i izričajnih medija od kiparstva i slikarstva do multimedije, a zajedničko im je da u svom izrazu teže novim spoznajama vizualnog izražavanja do kojih dolaze predanim istraživanjem prirode medija u kojem djeluju i konsekventim provedbama izabranog autorskog puta. Oni rječito ilustriraju suvremena stremljenja, razmišljanja i kolebanja prisutna u recentnoj umjetničkoj praksi.

Derivati postmodernizma dokinuli su likovnoj umjetnosti (danas sve češće nazivanom vizualnom) podjele na stilove i trendove, koje su zamijenile raznovrsne fuzije iznikle na citatima raznih povijesnih stilova. Neki to zovu transhumanizmom, jer su između ostalog uspostavljena nova etička i estetska pravila, čemu su bitno doprinijele nove tehnologije vizualnog stvaralaštva iz kojih je proizašla nova ikonografija bazirana na recentnim stripovima, marvelovim filmovima ili video igricama. Uspostavljena je nova i svježa poetika stilskog pluralizma i ikonografskih obrazaca koju svakako možemo sagledavati kao refleks vremena u kojem živimo. Podjela na apstraktnu i figurativnu umjetnost davno je postala bespredmetnom te se svatko snalazi u okviru svojeg umjetničkog diskursa bez obzira da li se izražava fabularno u skladu s novim ikonografskim obrascima, ili propituje refleksije modernizama proteklog stoljeća. Na tom tragu stvaraju i mladi umjetnici u Istri koji postupno zamjenjuju svoje starije afirmirane kolege nastavljajući ispunjavati visoke standarde suvremene umjetničke produkcije.   

https://www.hdluistre.hr/

Fažansko - pulski autor Oleg Morović, svojim je lucidnim grafičkim rješenjima (posebno plakatima) i prepoznatljivim autorskim crtežom stekao jednu od vodećih uloga među današnjim istarskim grafičkim dizajnerima i likovnim umjetnicima.  Njegov jednostavan, duhovit, ponekad sarkastičan i opušteni likovni izraz zasniva se na predlošcima suvremenog stripa, filma i glazbe, a referira se na današnje potrošačko društvo i njegove navike. Svoje ranije radove, neposredne i svima čitljive crteže, najčešće je izlagao kao svojevrsne puzzle instalacije sastavljene od proizvoljnog broja minijaturnih, ali pažljivo uokvirenih radova. Taj svojevrstan spoj crteža, karikatura, tekstova ili fotoprintova zajedno je činio živopisni kaleidoskop sastavljen od većine onog što čini današnju pop kulturu. S Olegom Šuranom i Andijem Pekicom pokrenuo je 2007. godine neformalni časopis Polet, opremljen njihovim poetskim i likovnim radovima, pošto dva Olega i jedan Andi podjednako vole riječ i sliku. Morović redovito piše svoju uvrnutu poeziju, a te pjesme poslužile su mu kao svojevrsni libreto za slikarski ciklus kojim se prvi put  u ljeto 2023. godine predstavio na izložbi  u Staroj školi u Vodnjanu. Taj je ciklus postupno dopunjavao, a to čini i sada, s novim radovima ne napuštajući tada usvojene parametre svog novog likovnog jezika,… „Dream machine, govori Oleg,  bio je prvi rad s kojim sam započeo proces gdje napišem pjesmu i prema njoj izradim sliku. Može se povući paralela s ovime što se dešava na polju umjetne inteligencije, automatizacija umjetničkog rada, upišeš tekst – izađe slika…

Premda nije pohađao Akademiju likovnih umjetnosti Morovićev odnos prema slici vrlo je kvalitetno artikuliran što se prvenstveno očituje u lakoći kojom vlada velikim formatima. Polazišta njegovog izraza treba potražiti u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, točnije u slikarstvu njemačkog neoekspresionizma kada su likovnim svijetom zavladali Mladi divlji (Neue Wilde) odnosno Martin Kippenberger, Helmut Middendorf, Rainer Fetting i drugi zajedno sa svojim nešto starijim kolegama Jörgom Immendorffom, A.R. Penckom, Anselmom Kieferom i Georgom Baselitzom. Uskoro se pojavila i američka neoekspresionistička inačica  koju su predvodili umjetnici iznikli na njujorškom asfaltu predvođeni Keithom Haringom i Jeanom-Michelom Basquiatom, koji su svoje karijere započeli kao street art, odnosno kao grafiti umjetnici. Oleg je mladost proveo na skate pistama, u klubovima i kafićima, ali jednako je predano crtao, čitao stripove i časopise, slušao glazbu i gledao filmove. U to je vrijeme bio vrlo bitan čimbenik hip hop kulture u Puli i Fažani, aktivni skater i umjetnik koji je svoje prve likovne kreacije izvodio na ulici i objavljivao u brojnim underground fanzinima i sličnim tiskovinama. Logično je stoga da su mu bili bliski likovni izrazi navedenih njujorških umjetnika, ali i utjecaj Bankseya, što se znatno više osjeća u njegovim crtežima gdje češće progovara jezikom političko - društvene satire. Morovićeve slike, rađene u neobvezujućoj uličnoj maniri, od promatrača ne zahtijevaju aktivnog sugovornika, već ga uvlače u svoj zatvoreni vrtlog ekspresije u kojima koloristički kontrapunkti nadopunjuju snažnu slikarsku gestu. Oleg u svoje slike u potpunosti unosi sebe te osim što one odišu izvjesnom agresivnošću, buntom i mladenačkom neobuzdanošću, nude i višeznačnost čitanja njegovih psihičkih stanja. Na slikanoj se površini očituju autorovi strahovi i nadanja, traume i ironija, tjeskoba i radost ili nesigurnost i silovitost o čemu svjedoče i brojne horror vacui partije slikane naizmjenično silovitim gustim ili širokim potezima. Izbrisana je razlikovnost figure od apstraktnog prostora, sve je prožeto pulsirajućim bojama, brzim gestama i vibrantnim površinama.  Slika brzo, puštajući boju da se cijedi platnom, jer mu je misao brža od ruke, a u toj atmosferi povišene napetosti ipak je ostavljeno dovoljno mjesta za uživanje u samom činu stvaranja. Oleg je istinski hedonist ludičkog predznaka i time u njega prestaje svaka ozbiljnija ambicioznost, lažni intelektualizam, težnja sofisticiranju narativa i u konačnici, mistifikaciji umjetničkog djela. Ipak, njegovo slikarstvo nije lišeno sumnje i autoironije što, između ostalog, određuje umjetnika. Izvjesni upitnici nadvijaju se nad njegovim slikama a odnose se prije svega na nepretencioznost njegovog likovnog izraza što je evidentno i u materijalu kojeg upotrebljava. Njegove akrilom rađene kompozicije, osim na platnu, nastaju na medijapanu, brodskom podu, skateboardovima ili građevinskim paletama. Zanimljivo je da ne slika prvo podlogu na kojoj će razviti svoja likovna rješenja, već je nanosi na kraju kada će njome pokriti nesigurne partije subjekata svojih slika. Oleg permanentno propituje svoj odnos prema nasljeđu i tradiciji suvremenog slikarstva što se manifestira eklektičnim karakterom njegovih slika. Tako nalazimo i prizive Moderne o čemu najrječitije, slično kao kod Picassa, govore proporcionalno neusklađeni i izmaknuti dijelovi tijela figure, kao i akcentiranje te osamostaljivanje linije (od kojih će neke biti sastavljene od isprekidanih kvadratića što nužno prizivaju pixele, odnosno zazivaju digitalnu eru) koja asocira na Matisseovu arabesku. Utjecaji Visokog modernizma osjećaju se u gestualnim partijama Pollockovske provenijencije, kao i informelskom tretmanu razbacanih mrlja zagasita kolorita. Morović se, svojim asocijativnim citatima, dotiče i postulata postmoderne koju marginalno transponira u svoju individualiziranu stilsku izražajnost, blisku artificijelnom eklektičnom jeziku današnje kulturološke stvarnosti koja sustavno negira teze o čistoj umjetnosti i njezinoj autonomiji. Slikarstvo Olega Morovića posjeduje karakter brzog zapisa kojim bilježi svoja trenutna emotivna stanja, naglašene je subjektivnosti i spontanosti te je potpuno otvoreno za daljnja narativna i strukturalno - morfološka istraživanja na temeljima modernističke i postmodernističke tradicije. Te predloške Morović nadograđuje jezikom ulice, ikonografskim obrascima današnje pop kulture te osobnom spontanom, nepredvidljivom i ludičkom poetikom koja balansira između bezbrižne zaigranosti i seriozno postavljenih slikarskih problema, što će rezultirati slikama suvremenog senzibiliteta što odišu pulsom novih generacija.

Mladen Lučić

https://www.facebook.com/gradskagalerija.pula.3/?locale=hr_HR

 OLIVERA ERAKOVIĆ – LIBERTÈ

Od pop-arta preko masovne kulturne revolucije i „evolucije“ do egzistencijalnih specifičnosti ambijentalnoga određenja umjetnici su upućeni na ekstrovertiran pristup likovnoj problematici. Međutim, njihova introspektivna promišljanja ključna su u definiranju individualno obojenoga djela, jer „svijet nije ono što se otkriva oku, nego ono što umjetnik znajući osjeća“.

U području ovih premisa možemo smjestiti likovni opus Olivere Eraković koja se predstavlja radovima decidirano i jasno, izražavajući svoj umjetnički identitet.

Najbliže usporedbe njezinom slikarstvu nalazimo u karakterističnim odrednicama pop-arta, njegovom odnosu prema suvremenom svijetu i oblikovnim formama svedenim na redukciju i „apstrahiranje“ stvarnosti; stripu koji na specifičan način odslikava ljude i njihove ćudi te povezuje verbalno i slikovno; grafitima koji objedinjavaju tekstualne, likovne, znakovne i simboličke elemente.

Olivera pripada slikarima urbanih zona. Razvijene komunikacijske relacije i ekspanzija masovne, kozmopolitske i univerzalne kulture, utjecale su na njezin tematski repertoar i verbalne dijelove slike koji su ispisani raznim jezicima. Metropole definirane kasinima, metroom, labirintima ulica, semaforima, automobilima..., i naseljene otuđenim svijetom usamljenih i izoliranih pojedinaca, osim vizualne identifikacije dekodiraju i tekstovi repera pronicljive duhovitosti.

Bogatom maštom, iskustvenim i prirođenim referencama Olivera polazi od premise razorenih tradicionalnih vrijednosti i stvaranja nove realnosti, rascjepkanoga prostora promatranog kroz samosvojnu optičku i psihologijsku prizmu umjetnice. To je a priori antropocentrično slikarstvo u kojem dominira čovjek, frontalno, zatvorene tjelesnosti, infantilno pojednostavljen i deformiranoga korpusa na kojem se ističu kvadratne, kubistički izlomljene ili janusovski dipolne glave, poput maski iznjedrenih iz sterilnoga, mehanički programiranoga svijeta. Tjeskobna i obezličena „pralica“, totemi suvremenoga doba, pojavljuju se kao nositelji određenih egzistencijalnih kategorija, specifičnih duhovnih i fizičkih referenci.

Oliverino slikarstvo je svijet u malome, sveden na tijesnu korelaciju strukturalnih elemenata, konceptualnoga diskursa i semantičkoga ekvivalenta.

U kompozicijama jasne plastično-strukturalne određenosti ritam figuracije događa se na površini. Frontalizirani oblici smješteni su u zatvorenom, ograničenom, jednoobraznom prostoru bez dubine. U sukcesivno postavljenim planovima, koje razdvajaju horizontalne i vertikalne mreže linija, formirane su cjeline sastavljene od rascjepkanih slika autoričina memorijskoga i simultanog promatranja stvarnosti. Optičko opažanje izmijenjeno je u odnosu na tradicionalne forme izražavanja.

U čudesnom svijetu Olivere Eraković sve je moguće i sve ima svoj raison d'être. Sloboda izražavanja, kreativne vrijednosti, ali prije svega ozbiljan pristup i senzibilna nota u realiziranju djela ukazuju na umjetnicu koja smjelo otvara vrata prema novim stvaralačkim prostorima.

Ljiljana ZEKOVIĆ

povjesničarka umjetnosti

ŽIVOTOPIS

Eraković Olivera rođena je u Nikšiću 1976.

Akademiju likovnih umjetnosti završila je u Trebinju, Odsjek slikarstvo, u klasi prof. Marka Musovića. Samostalno izlagala više puta u Crnoj Gori i inozemstvu.

Magistrirala je na Akademiji za gledališče, radio, film in televizjo u Ljubljani, smjer kostimografija u klasi prof. Janje Korun.

Trenutno je na doktorskom studiju Univerziteta u Ljubljani, u klasi prof. Janeza Bogataja, s temom “Savremena kreativna interpretacija crnogorskog pripadnosnog kostima“.

Zaposlena kao kustosica, muzejska savjetnica u JU „Muzeji i galerije Nikšić“.

Predaje na Univerzitetu Donja Gorica.

Samostalne izložbe:

- Nikšić - Galerija „Nikola I“, 2007. god.

- Podgorica - Galerija „Centar“, 2008.god.

- Herceg Novi - Galerija „Josip - Bepo Benković“, 2008.god.

-Maribor - Galerija „Mladinski Kulturni Centar“, 2009.god.

- Kragujevac - Galerija „SKC“, 2010.god.

-Herceg Novi - Dvorana “Park” (u okviru Hercegnovskih Aprilskih

 Pozorišnih Svečanosti), 2011.god.

- Ljubljana – Galerija “Loterije Slovenije”, 2012.god.

- Kotor – Gradska Galerija, 2013. god.

-Beograd – Galerija SKC, 2014.god.

-Sarajevo- Galerija “Preporod”, 2020.god.

-Trebinje- Galerija Kulturnog Centra Trebinje, 2021. god.

-Sarajevo- Galerijski prostor Hanikaha, 2022.god.

-Mostar, galerija CZK, 2023. god.

Samostalno radila kostime za  pozorišne predstave

-„Hodnik“ -  režija Matjaž Župančić , 2009.god.

-„Marija Stjuart“- režija Branko Šturbej , 2010.god.

-„Ćelava Pjevačica“ - režija Branko Šturbej , 2010.god.

-„Tartuffe” – režija Milana Goloba, studenta četvrte godine u klasi prof. Matjaža  Župančića ,  2010 - 2011.god.

-“Konjenik” – režija Jaka Šuligoj, 2011. god. – kratkometražni film.

Asistirala  kostimografkinji, Janji Korun na predsavi „Kaj Je Resnica“ – u režiji Dušana Mlakara, u Novoj Gorici.

“Konte Zanović”u režiji Radmile Vojvodić, u saradnji sa Aangelinom Atlagić, koja je premijerno izvedena 2011. na Svetom Stefanu.

Samostalno radila kostime 2011. god. za predstavu “Dobra Smrt”, u režiji Filipa Grinvalda u CNP – u u Podgorici, i za predstavu “Pravednici”, u režiji Željka Sošića, u Kraljevskom pozorištu „Zetski dom“na Cetinju.

2015/2016. „Isti“ , CNP, u režiji Damjan Čitkušev

2018. „Crna kutija“, Nikšićko pozorište, u režiji Gorana Bulajića

2018/2019. „Čekajući Godoa“, CNP, u režiji Diega de Bree

2019. „Kraljević i prosjak“, Nikšićko pozorište, u režiji Zorana Rakočeviča

2020. “Mirovna misija”, Centar za kulturu Pljevlja, u režiji Slobodana Marunovića

2022. “Narodni poslanik”, Niksicko pozoriste, u reziji Gorana Bulajica

2023. “Uloga moje porordice u revoluciji”, Niksićko pozorište, u režiji Aleksandra Lukača

2024. “Samo posteno pa ko koga zajebe”, Niksic, rezija Obrad Nenezic

Objavila nekolika naučna  članka ( istakla, OBLAČILNO ISTOVETENJE ČRNOGORCEV) (Pripadnostno kostumiranje, koje se razvilo na osnovu odjevnog nasleđa dinastije Crnojevića) , Glasnik SED

Dobitnik nagrade CNP-a, “Bucko Radonjic”.

Dobitnica nagrade CNP-a Bucko Radonjic.

Dobitnik stipendija tijekom magistarskih i doktorskih studija

Erasmus Mundus,  Basileus, Unesco, Scholarships for Universities in Europe

ANTUN MOTIKA; U POVODU PROSLAVE DANA GRADA PULE 5.SVIBNJA